Ove školske godine 2020./2021. domski recitatori prihvatili su se čitanja zbirke poezije ZAŠTO? ZATO. (2015.) suvremene hrvatske pjesnikinje Jelene Osvaldić rođene 1981. u Zagrebu, živi u Đurđevcu. Studirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, piše kratke priče i poeziju. Objavljivala je na književnim portalima, kao i na web stranici Centra za kreativno pisanje Zagreb (CEKAPE), u Zarezu, Poeziji, Književnoj Republici, Gornjogradskom zborniku i Podravskom zborniku. Nagrađena je na Stiholoporterovom natječaju poezije. Dobitnica je književne nagrade Ivan vitez Trnski 2014. godine za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina koju dodjeljuje Podravsko-prigorski ogranak DHK.
Kako epidemiološke mjere nisu dozvoljavale da se nalaze zajedno, recitatori (Fran Đurica, Anonimni X i Mihaela Sobota) dogovorili su se da će s odgajateljem Goranom Kneževićem raditi „na daljinu“. Čitali su i komentirali pjesme iz gore spomenute zbirke, a one koje su im se najviše svidjele, umjesto na županijskoj Domijadi, prezentirat će u domskom listu Kenny! K tome pjesme su snimili mobitelom i tako omogućili da i ostali domci čuju njihove interpretacije na ovoj web-poveznici:
https://padlet.com/goranknezevic1/gl12t3a8in16b0ad
(ili skeniraj QR code!).
Izbor iz poezije Jelene Osvaldić:
NE VOLIM RAZMIŠLJATI DA LI TE VOLIM
Ne volim razmišljati da li te volim,
jer prošlo je već sedam godina,
otkako dijelimo podstanarski stan,
a režije plaćamo na pola.
Ne volim razmišljati da li te volim,
kad me tvoja mama jučer
preko telefona pitala,
što sam nam za danas fino skuhala.
Ne volim razmišljati da li te volim,
Kada navečer dođemo kući,
i kad je „laku noć, dragi“,
sve što ti imam reći.
Ne volim razmišljati da li te volim,
Ne voliš ni ti,
Samo to nas spaja,
dragi,
u tom smo jednaki.
TA NAŠA SUBOTA
U ponedjeljak,
nisam te se niti sjetila,
bila je sasvim daleka,
ta naša subota.
U utorak si mi prošao kroz misli,
toliko kratko da se i ne računa.
U srijedu sam razmišljala,
kako moraju proći još tri noći do našeg susreta.
U četvrtak me već hvatala panika,
zbog loše frizure i najave snježne oluje.
U petak sam cijeli dan provela,
u salonu,
gdje starima jamče mladost,
a ružnima ljepotu.
U subotu smo čekali poziv,
ja tvoj, ti moj.
Mobitel nije zazvonio.
Ljubavnička taktika.
A nedjelja?
Nije vrijedna spomena.
Uobičajeno sumorna.
PET GODINA
Prvi put,
u pet godina,
tek sad vidim da je u tvome gradu,
kolodvor žute boje,
pa upijam sve oko sebe,
svaki šum, i dim cigarete i Ciganku što prosi,
jer znam – tu sam zadnji put.
Prvi put,
U pet godina,
Kupujem jednosmjernu kartu,
Za vlak iz kojeg više nikad neću vidjeti
Tebe na peronu,
Kako si mi sve bliže i bliže.
I prvi put,
U pet godina,
nema te da pridržiš crveni kofer,
dok ulazim u vlak,
i prije poljupca,
uz osmijeh pružiš,
pecivo i ledeni čaj.
Moj crveni kofer je spakiran,
klizi na kotačima,
dok nestajem u tvojoj ulici,
zadnji put u pet godina.